Majka četiri dana bila ispod ruševina s novorođenčetom: Preživjeli su!

Kada je Nedžla Ćamuz (Necla Camuz) 27. januara rodila svog drugog sina, dala mu je ime Jagiz (Yagiz), što znači "hrabri".

Samo 10 dana kasnije, u 04:17 sati po lokalnom vremenu, Nedžla je bila budna i hranila svog sina u njihovoj kući u pokrajini Hataj (Hatay) na jugu Turske, prenosi BBC.

Nekoliko trenutaka kasnije, bili su zatrpani pod gomilama ruševina.

Nedžla i njena porodica živjeli su na drugom spratu moderne peterospratne zgrade u gradu Samandagu. Bila je to "lijepa zgrada", kaže i dodaje da se tamo osjećala sigurno.

Ona tog jutra nije nije znala da će to područje biti razoreno zemljotresom, a zgrade oštećene i uništene na svakom koraku.

- Kad je počeo zemljotres, htjela sam otići do svog muža koji je bio u drugoj sobi, a on je htio učiniti isto. Ali kad je pokušao doći do mene s našim drugim sinom, ormar je pao na njih i nisu se mogli pomaknuti – kazala je ona.

Ona je opisala da je zemljotres postajao sve jači, a zid je pao.

- Prostorija se tresla, a zgrada je mijenjala položaj. Kad je prestao, nisam shvatila da sam pala sprat. Vikala sam njihova imena, ali odgovora nije bilo – kazala je ova 33-godišnjakinja.

Ona je ležala s bebom na prsima, koju je još uvijek držala u rukama. Ormar pokraj nje koji je pao i spasio živote spriječivši veliku betonsku ploču da ih zgnječi.

Par je ostao u ovom položaju gotovo četiri dana.

Ležeći u pidžami ispod ruševina, Nedžla nije mogla vidjeti ništa osim mrklog mraka pa se morala osloniti na druga osjetila kako bi shvatila što se događa. Na njeno olakšanje, odmah je mogla vidjeti da Jagiz još diše.

Ona je teško disala zbog prašine, ali se ubrzo smirila.

Bilo joj je toplo u ruševinama. Osjećala se kao da su ispod nje dječje igračke, ali se nije mogla pomjeriti.

Osim ormara, meke kože svog novorođenog sina i odjeće koju su nosili, nije mogla osjetiti ništa osim betona i krhotina. U daljini je čula glasove. Pokušala je vikati u pomoć i lupati po ormaru.

- Ima li koga tamo? Može li me iko čuti – rekla je ona.

Kad to nije upalilo, pokupila je sitne komadiće krša koji su pali pored nje i iskoristila ih da udari o ormar, nadajući se da će biti glasnije. Bojala se udariti u površinu iznad sebe da je ne bi urušila. Ipak, niko nije odgovorio.

Nedžla je shvatila da postoji mogućnost da niko neće doći.

- Bila sam prestravljena – kazala je ona.

U tami ispod ruševina, Nedžla je izgubila svaki osjećaj za vrijeme. Ovakav život nije trebao biti.

- Planirate puno stvari kada dobijete novu bebu, a onda... odjednom ste pod ruševinama – rekla je ona.

Znala je da mora paziti na svog sina i mogla ga je dojiti u skučenom prostoru.

Nije bilo izvora vode ili hrane do kojeg bi sama mogla doći. U očaju je bezuspješno pokušala popiti vlastito majčino mlijeko.

Nedžla je mogla osjetiti tutnjavu bušilica iznad glave i čuti korake i glasove, ali prigušeni zvukovi su se osjećali daleko.

Odlučila je štedjeti energiju i šutjeti osim ako zvukovi izvana ne dođu bliže. Stalno je mislila na svoju porodicu, bebu na grudima, na muža i sina izgubljene negdje u ruševinama. Također se brinula kako su drugi voljeni prošli u zemljotresu.

Nije smatrala da će se izvući iz ruševina, ali sinova prisutnost dala joj je razloga da ostane puna nade. Velik dio vremena je spavao, a kad bi se probudio plačući, ona bi ga u tišini hranila dok se ne bi smirio.

Nakon više od 90 sati pod zemljom, Necla je čula lavež pasa. Pitala se sanja li. Lajanje je bilo praćeno zvukom glasova.

- Jesi li dobro? Pokucaj jednom za da - doviknuo je jedan u ruševinama.

Upitali su je u kojem stanu živi. To je značilo da je pronađena.

Spasioci su pažljivo kopali u zemlju kako bi je locirali dok je držala Jagiza. Tamu je razbila svjetlost baklje koja joj je sjala u oči.

Kada je spasilački tim iz vatrogasne službe istanbulske općine upitao koliko je Jagiz star, Nedža nije mogla biti sigurna. Znala je samo da je imao 10 dana kada se dogodio zemljotres.

Nakon što je predala Jagiza spasiocima, ona je potom odnesena na nosilima pred, kako se činilo, velikom gomilom. Nije mogla prepoznati nijedno lice.

Dok su je prebacivali u vozilo hitne pomoći, tražila je potvrdu da je i njen drugi sin spašen.

Kada je stigla u bolnicu, nju su dočekali članovi porodice koji su joj rekli da su njen suprug Irfan i njen trogodišnji sin Jigit Kerim (Yigit) spašeni iz ruševina.

Ali prebačeni su satima dalje u bolnicu u pokrajini Adana, jer su zadobili ozbiljne povrede nogu i stopala.

Nedžla se na kraju ponovno susrela sa suprugom Irfanom i trogodišnjim sinom Jigitom Kerimom.

Nedžla i njen sin Jagiz nisu pretrpjeli ozbiljne fizičke povrede. Zadržani su u bolnici 24 sata na promatranju prije nego što su otpušteni.

Nedžla nije imala dom u koji bi se vratila, ali je član porodice smjestio vratio u improvizirani plavi šator izrađen od drveta i cerade. Tamo ih je ukupno 13, svi su ostali bez domova.

U šatoru se porodica bodri, kuha kahvu na malom šporetu, igra šah i priča. Nedžla se "pokušava" pomiriti s onim što joj se dogodilo. Kaže da duguje Jagizu što joj je spasio život.

- Mislim da moja beba nije bila dovoljno jaka da ovo podnese, ni ja ne bih bila - objašnjava ona. Njen jedini san za sina je da više nikada ne doživi nešto slično.

- Jako sam sretna što je novorođenče i ničega se neće sjećati - kazala je ona.

Kad stigne poziv, ona se nasmiješi. Iz bolničkog kreveta Irfan i Jigit Kerim se smiješe i mašu.

 - Zdravo ratniče, kako si moj sine - pita Irfan svoju bebu na telefon.

.

.

.

.

Izvor: Avaz