Milijeva teška ispovijest: Odrastao sam u stanu od 400 kvadrata, imao sam svoj park sa fontanom, a onda su mi spaljene sve uspomene!

Početak

Rođen sam 28. januara 1969. godine u Osijeku. Sjećam se da je moje djetinjstvo bilo vrlo mirno i sadržajno. Moji roditelji Stanko i Danka su mom starijem bratu Ivanu i meni dali zadatke: imali smo školske obaveze, muziku i sport. Tu smo morali da imamo rezultate, a ostalo smo mogli da radimo šta smo htjeli. Kroz cijelo djetinjstvo osjećao sam toplinu - i porodičnu i sredine u kojoj sam živio. Osijek je kao grad sav zelen, ušuškan na obali Drave, i ta njegova toplina sve do danas tinja u meni. Početak mog rada bavljenja muzikom i pisanja poezije upravo je vezan za taj grad. Nisam se mnogo promijenio od prvog razreda osnovne škole do sada. Kod mene je uvijek bila prisutna svest da moram da dajem rezultate, a kako ću ih dati, bilo je na meni da nađem neki modus da to meni bude što lakše. Takav tip učenika sam bio i u školi. Uvijek sam bio odličan đak, i u osnovnoj i u srednjoj, a kasnije i na fakultetu. Imao sam tu sposobnost da pronađem puteve, koji su uvijek bili novi i inovativni, kako bi u školi bio bolji na što lakši način. Jako sam ponosan na moje drugove iz Osijeka, jer smo uspjeli da od prvog razreda osnovne, pa sve do fakulteta i dana današnjeg ostanemo kao što smo bili u prvom razredu. Mi smo bili ekipa koja smišlja razne stvari, držali smo se zajedno i ta prijateljstva traju 40 godina.

Otac Stanko i mama Danka

Djetinjstvo mi užasno mnogo znači i smatram da nas definiše naš bekgraund. Sve osnovne vrijednosti koje se tada nauče ostaju za cijeli život. Odrastao sam u ljekarskoj porodici sa puno ljubavi. Moj otac Stanko je bio vrhunski sportista - prvak države u rvanju i neuropsihijatar, kao profesor je držao katedru u Zagrebu 30 godina. Kao direktor je vodio dvije klinike, a radio je i na sudu. Mama Danka je stomatolog, a tri godine stariji brat Ivan je neurohirurg, a inače je i pijanista.

Soba od 60 kvadrata

Mi smo bili jedna finansijski stabilna porodica, odrastao sam u stanu od 400 kvadrata u centru Osijeka, imao sam svoj park sa fontanom. Mami i tati je bilo neugodno da uzmu nov sređen stan, pošto su došli iz Beograda, pa su uzeli jedan stari ruiniran, koji im je bolnica dodijelila. Kasnije se ispostavilo da je taj stan bio banka u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, samo moja soba je imala 60 kvadrata. Tu je vladala neka pozitivna selekcija, to je bio grad za aristokratiju i za zabavu aristokratije, imao je najljepši konjički klub i parkove. Iz Pešte i Beča su ljudi dolazili da u Osijeku prave balove, da se zabave i provedu. Sociološke razlike su se primjećivale i selektovale uglavnom na nekom intelektualnom nivou. Novac tamo nikad nije bilo sredstvo koje je određivalo nivo u društvu, meni je to ostalo i do danas.

Moja prva ljubav

Moja prva ljubav bila je kćerka sudije iz Slavonske Požege, koji je radio sa mojim tatom. Zvala se Radmila i ona je bila prva koja je u meni izazvala takvu vrstu osjećanja, u četvrtom razredu. Sjećam se da sam još u vrtiću bio zaljubljen u vaspitačicu Olgu, koja je bila "fam fatal", sa plavom kosom, samo zbog nje sam išao u vrtić. Nikog nisam vidio u vrtiću osim nje.

Odlazak u vojsku

Period vojske je bio totalni šou. Ja sam u vojsku u Požegu otišao kao vozač 1988. godine. Tamo sam imao problem sa potcjenjivanjem, a imam ga i dan-danas. Vojska je tada bila takva, ako dobiješ desetara kome nisi bio omiljen, nisi imao skoro nikakva prava. Ja sam se potukao sa desetarom već nakon dvije nedjelje i od tada sam po kazni čistio WC do kraja obuke. Tata mi je kasnije sredio da dođem u Generalštab u Beogradu, ali me je pozvao komandant, pukovnik Stanko Rančić, i rekao mi da sutra idem u prekomandu na albansku granicu. Tad mi je pokazao papir sa obuke, koji je bio katastrofa - iz marksizma sam imao keca, vladanje neprikladno. Objasnio mi je da takav vojnik ne može da bude u Generalštabu. Tada se dogodila jedna nevjerovatna stvar, Rančiću nije bilo jasno kako to da mi je otac neuropsihijatar, a moje karakteristike su maltene kao da sam totalno lud. On je tada pozvao mog tatu i rekao mu: "Profesore, vaš sin je ovdje, ali su mu napisali užasne karakteristike i mi ne smijemo da zadržimo takvog vojnika ovdje. Pročitao sam da ste neuropsihijatar, šta vi mislite o tome"? Moj tata mu je odgovorio: "Ne znam, bio je koliko-toliko normalan kad je otišao od kuće".

Prva nagrada Hrvatske

Bio je 8. mart, imao sam 9 godina i sve mame su dolazile tada u školu kako bi svako svojoj dao neki poklon. Pravile su se mame od kestenja i krompira, pa lutke, cvijeće... Ja sam izašao bez ičega, uzeo sam iz džepa jedan papir i pročitao sam pjesmu ženama, koju sam ja napisao mami za 8. mart. Stihovi su bili: "Žene su se poput lava borile za svoja prava". Svi su stali, nisu mogli da vjeruju šta čuju. Ta moja pjesma dobila je prvu nagradu Hrvatske za dječju poeziju u časopisu "Lasta". Smatram da je to početak moje karijere. Od tada, šta god da mi se dešavalo u djetinjstvu, svaku noć sam sjedio i pisao pesme. Bez toga nisam mogao. Vidjeli su moji roditelji da ja imam taj dar, pa su me upisali u muzičku školu. Moj brat Ivan je bio vrhunski pijanista, držao je koncerte, a ja sam bio najgori učenik u historiji muzičke škole. Nikad ništa nisam vježbao, bio sam kao neki slučaj. Ali, uvijek me je više vuklo da pravim muziku, nego da sviram. Ja i danas nisam neki svirač, moji muzičari sviraju bolje od mene. Ubrzo su mi mama i tata kupili mali studio, gdje sam ja počeo da snimam, a onda sam snimio i tri spota za RTV Osijek. Imao sam 14 godina. Te pjesme su bile hitovi, puštali su se na Radio Osijeku i Zagrebu, tako da sam nakon par održanih koncerata na kojima sam izvodio svoje pjesme, dobio zvanje dobrog kompozitora i lošeg pjevača.

Susret sa Bregom

Tada se dešava jedan momenat 1989. godine, koji je bio presudan u mom životu, imao sam 18 godina. Moj prijatelj Tedi, koji se tada družio sa Goranom Bregovićem, odveo me je kod njega, kako bi mu pustili moj materijal. Vrlo dobro se sjećam trenutka kada smo ušli u Goranov stan. Od namještaja nije bilo gotovo ničega i sve to mi je izgledalo nevjerovatno kreativno. Materijal sam donio na magnetofonskoj traci koja mi je, kada je Goran rekao da je pustim, ispala, tako da sam je sljedeća dva sata namotavao psujući sebe koliki sam baksuz. Ipak, uspeli smo da čujemo nekih desetak pjesama, a Brega mi je rekao: "Mislim da bi trebalo da nastaviš da se baviš muzikom." To mi je jako značilo tada.

Sarajevski dani

Mene su Nadrealisti doveli u Sarajevo, ja sam živio sa Šiberom, Ogijem, Zenom... Imali smo jedan stan od Šiberovog tate na Koševu i mi smo prvih godinu dana tu živjeli, bio sam i u nekim kamp kućicama na Ilidži. Po Sarajevu se brzo pročulo da je došao neko ko komponuje jako dobro i to je bila prekretnica, tada je krenula moja muzička karijera. Ja sam se tada upoznao sa esencijom Sarajeva, koje me je kreativno mnogo otvorilo i izmijenilo moje poprilično konzervativno poimanje života i karijere. Tada se otvorio najmoderniji muzički studio na Ilidži, spavali smo u nekim bungalovima u studentskom naselju, a vlasnik tog studija, Bata iz Kule, rekao mi je da moram da snimam nešto i da mi daje besplatno studio na korištenje. U taj studio su počele da dolaze i zvijezde, sjećam se, prvi je bio sarajevski tekstopisac Fahrudin Pecikoza. Pričali su mi kasnije, kada je otišao iz tog studija, našao se sa Dinom Merlinom na kafi, pa mu je rekao: "Slušaj, Dino, došao je neki mali iz Osijeka, sve će nas na biro poslati."

U Rakinom kafiću

Ja sam tada izlazio u kafić "Estrada" Rake Marića, gdje su se svi okupljali, taj tip lokala mi mnogo fali u životu. Kad ne znaš gdje ćeš, uvijek odeš tamo i ima nekih muzičara i zvijezda. Bregović, Tifa, Hari, Milić Vukašinović, Indeksi, svi smo bili u tom kafiću svaki dan. To je bilo nevjerovatno, cijelo Sarajevo je dolazilo tu. Nevjerovatna energija i ideje tamo su se rađale. Jedno jutro dok sam tamo sjedio i pio kafu, imao sam 19 godina, prišao mi je Dino Merlin. Meni je to jako imponovalo. Popili smo kafu, rekao mi je da je čuo kako komponujem i da, šta god mi treba, da mu se obratim. To je bio veliki kompliment za mene, kod njega sam prepoznao čistu energiju, što na estradi, gdje ima mnogo sujete, često nije slučaj. Sa njim nikad nisam radio i žao mi je zbog toga, ali jesam sa Harijem Varešanovićem, koji je tada bio u studiju, počeli smo da se družimo. Prva pjesma koju smo zajedno radili "Ja ne pijem", duet sa Harisom Džinovićem, odmah je otišla u milion primjeraka. Nakon toga, "Diskoton" je mene angažovao i za Jasnu Gospić. Tu snimam svoj prvi album, gdje sam imao hit "Kada Bogom dano nije". "Milly the kid" se tada zvao bend, svi su mu predviđali lijepu budućnost, ali onda su krenula ratna zbivanja i to sam zaustavio. Odatle sam, 1992. godine, došao u Beograd.

Progon iz Osijeka

Kada je krenuo taj nesrećni rat, to je bila prva velika tragedija u mom životu. Taj nacionalizam, eskalacija sukoba i podjela naroda ko kome pripada, za mene je to bio totalni poraz - i moj lični i svega onoga što sam naučio, vidio i znao. To je krenulo iz Hrvatske, pa sam ja prešao u Sarajevo, pa se to desilo i tamo, i cijeli taj rat i sve to sam jako teško podnio. Iz Sarajeva sam došao u Beograd, bukvalno bez ičega. Moja porodica nije imala apsolutno ništa. U taj naš stan je ušao lokalni političar Branimir Glavaš, ali kad su takve stvari u pitanju, moraš gledati naprijed, gledanje unazad te samo sprečava u napredovanju. Nikad se nismo sudili s njim, nije bilo potrebe. Tamo je sad neki drugi vlasnik, koliko znam. Taj stan gdje smo živjeli bio je najprije zapaljen, tu su nam nestale sve naše porodične uspomene, zato nemam fotografije iz djetinjstva, sve je nestalo. Poslije smo to sanirali, a onda su moji roditelji otišli za Beograd, da tata posjeti mog strica. Ja sam bio tada u Sarajevu, a Ivan u Italiji. Tada situacija u Osijeku eskalira, bilo je mrtvih, rekli su im da više nije bezbijedno da se tamo vraćaju. Oni ostaju u Beogradu, sa tom garderobom koju su ponijeli za dva dana, evo, cijeli budući život. Tata je počeo da radi, odmah je našao posao. Kasnije ga je pozvala Vlada Zimbabvea da vodi kliniku u Africi i oni odlaze deset godina u Afriku, gdje sam ja išao stalno kad je ovdje počinjala jesen i zima, a tamo proljeće i ljeto. Mi smo tada mogli sebi da priuštimo jedino kuću u Rušnju, 30 kilometara od Beograda, a ja sam prešao kad sam bio u gradu, kod moje sestre Milice. Imala je mali stan, spavao sam pored neke peći. Imao sam i gitaru sa tri žice, dvije godine sam sve hitove na njoj komponovao i nisam htio da je mijenjam.

I od goreg ima gore

Onako sam samcat u Beogradu, a imao sam sve u životu i to sam izgubio zbog rata, mislio sam da od toga nema ništa gore. Sve me je to jako potreslo, mada se to na meni nije vidjelo. I kad sam pomislio da nema ništa gore od toga, meni su dijagnostikovali malignu bolest. Ja 1992. cijelu tu godinu dana provodim u borbi sa bolešću, četiri-pet puta sam kolabirao, bilo je pitanje da li ću preživjeti iako sam cijeli život bio sportista, gimnastičar. Valjda je ta promjena psihološki uticala na mene. To je za nas bilo strašno, u toj najgoroj situaciji u kojoj smo se našli, dešava se nešto još sto puta gore. Makar smo dotad svi bili živi i zdravi, a sad nema ni toga. Moji roditelji su tu odigrali veliku ulogu, ne pokazujući strah, gledali su na sve pozitivno i na kraju se tako i desilo. Inače, dok sam još bio na hemioterapijama, završavao sam i godinu fakulteta. Sa oteklim rukama i braunilama išao sam na fakultet, a kada sam ozdravio otišao sam za Prag da studiram, gdje sam diplomirao biznis administraciju - odsjek marketing. U Pragu sam imao toliko novca da mogu da preživim 25 dana. Snalazio sam se kako sam znao, svašta sam radio, i dobro i loše, da bih preživeo. Kad više nisam imao za studentski dom, koji je bio užasan, upoznao sam se s jednim drugom Grkom, koji je studirao medicinu, on me je primio u svoj stan. Nisam imao para ni da produžim vizu, kako bih završio diplomski rad. Imao sam 12 maraka u džepu i bio sam mrtav gladan. Postojale su dvije opcije: da odem da jedem i sjednem na voz za Beograd ili da odem u "Atrijum", najljepši hotel u Evropi i da naručim sebi konjak i da uživam. To sam i uradio, u Beograd kad sam stigao vozom, samo što se nisam onesvijestio od gladi, cuclao sam jaknu ostatak puta.

Ljubav sa Ninom

Ja sam Ninu, svoju suprugu, upoznao preko njenih prijateljica s kojima sam se družio. To je bilo društvo od njih 10-12, ja sam tad živio u Užičkoj, u velikoj vili od 3.000 kvadrata, koja je bila rezidencija kineskog ambasadora. Tamo sam napravio studio i prostor za život, moja spavaća soba je imala 250 kvadrata, samo kamin je imao šest metara. Imao sam i svoj park, obezbjeđenje, neki francuski novinari su se šokirali, pitali su ko ovako može da živi od muzike u Srbiji. Meni je tu vilu dao jedan drug na korištenje, jer sam mu ja pomogao nešto finansijski. Njih 12 je stalno dolazilo tu, slušali smo muziku, gledali filmove, igrali smo igrice. Ja iz te vile skoro da nisam ni izlazio, i dan-danas odem samo tri-četiri puta godišnje do grada, volim svoj prostor i ne volim da mijenjam tu energiju. One su puno pričale o meni, a Nina je tada bila u Italiji, gdje je studirala. U međuvremenu, ja sam izgubio tu vilu, jer ju je neko kupio i prešao sam u neki mali studio od 15 kvadrata na Dorćolu. A oni su njoj pričali o meni kao o caru koji živi u vili na Dedinju, a ja sam tada boravio u raspalom studiju. Jedna njena prijateljica, Maja Zagorac, bila je došla kod mene po pjesmu za festival u Herceg Novom. S njom je došla i Nina i od momenta kada sam je vidio, znao sam da će mi biti žena jednog dana. Ona se već sutradan vraćala za Italiju na studije. Ovim drugaricama sam odmah rekao: "Dan kada Nina sleti, ja moram da znam." Šest mjeseci kasnije, ona se vraća za Novu godinu i doček 2004. provodimo zajedno. Rekao sam joj da sutra idemo na večeru i nakon toga smo otišli u jedan kafić gdje sam volio da idem. Tamo sam je pitao da li ima dečka, rekla je da ima. Odmah sam joj rekao: "Vidi, plan je ovakav: sutra ujutro ti njega nazovi i reci mu da od vas nema ništa, da nije to - to. Mi se čujemo oko podne, ja dolazim po tebe i ti i ja se više ne razdvajamo." Njoj je to bilo smiješno, ali tako je i bilo, to je bilo naše drugo viđenje u životu. Od tada do sada imamo najsavršeniji mogući brak, da sam ga crtao ne bi bio takav. Ljepšu i pametniju osobu od nje nisam mogao da sretnem. Ona se opet vratila u Italiju na šest mjeseci, a ja sam živio u Monaku tri mjeseca godišnje, gdje smo otišli zajedno autom, čim se vratila iz Italije. Tamo smo se i vjerili, a nakon godinu dana smo napravili i veliku svadbu. Ćerka Mia je došla na svijet 2006. godine, a nakon godinu i po dana i sin Markus, koji su od tada centar našeg univerzuma.

Izvor: Kurir