Dr. Neira Bašić Hamzić, zaražena koronavirusom: Meni je uzor moj otac koji se u ratu nije odvajao od bolesnika!

Kako ste danas doktorice?

- Hvala puno na interesovanju. Vjerujte, rijetki su se sjetili da me pitaju kako sam. Danas sam malo bolje, bili su neki žestoki bolovi, probadanja u kostima, u leđima, malaksalost, nešto što do sada nisam osjetila.Temperatura je išla do 37,5, ništa posebno, prije bih pomislila, po tome, da je neki stomačni virus, nego korona, ali, eto, testirana sam. Jer, bila sam u H timu, i kada sam rekla za simptome, doktorica Elvira je odmah tražila da me testiraju. Tako se otkrilo da sam pozitivna.

- Kako ste doživjeli ovu podršku dr. Stevanovića?

- Jako me dirnula. Kada mi se ovo desilo, nazvalo me nekoliko ljudi s posla. Bila sam vrlo prijatno iznenađena zbog te podrške dr. Stevanovića, kojem se i ovim putem zahvaljujem. On je nekako uvijek bio za mlađe kolege, uvijek na našoj strani. Puno mi je to značilo jer, smatram, da bi čovjek bio dobar ljekar, mora biti prvo dobar čovjek, pa onda sve ostalo.

U komentarima nakon te podrške, mnogi su Vas nazvali 'našom divnom doktoricom'?

- Ne volim se eksponirati, još manje hvaliti, ali ne može a da vas ne gane tako nešto.

Vi ste specijalizantkinja?

-Ja sam na specijalizaciji psihijatrije, na KC, ispred Doma zdravlja, zasad je to sve prolongirano. Rečeno nam je da se javimo u svoje ustanove, i ja sam se odmah javila u porodičnu, i rekla da im stojim na raspolaganju. Raspoređena sam u tim H, gdje smo radili briseve, vršili transport, išli u kućne posjete sumnjivim na Covid-19...

Koliko ste bili zaštićeni?

- Manje više, dobro, jedino je maska bila problem, jer, u nedostatku adekvatne, imali smo duplu hiruršku, mada je sve to novo i za iskusne doktore, kamoli za nas, i obući i skinuti odijelo recimo... Epidemiolozi ispituju taj mogući uzrok zaraze, ne zna se još...

Na šta ste sve nailazili u tim kućnim posjetama?

- Naravno, ljudi su preplašeni, još kad nas vide u tim skalamerijama kada dođemo na vrata, malo je nezgodno...Sada sam i ja u istoj situaciji, odmah komšije gledaju, otvaraju se prozori, pita se, kome ste došli, zašto, kad će biti rezultati. I mene je zanimalo u kakvom statusu je moja porodica. Nije to jednostavno. Kada su saznali da sam pozitivna, poslali su kolege, testirali supruga i djecu, hvala Bogu, negativni su, čekamo period inkubacije od 14 dana. Zbog mame mi je teško, mama mi je prije dva mjeseca imala dvije teške operacije, najviše me je bilo strah zbog nje i zbog tate, koji je u godinama. Sada im ne mogu ni pomoći, sreća, brat i sestra uskaču, oni se brinu oko njih.

A Vi? Kako živi Vaša porodica?

- Mi smo u izolaciji, svi smo na tom rješenju. Odvojila sam se u sobu, ne može niko doći ni pomoći nam oko djece, jer, djeca su prvi moj kontakt, tako da smo u nezavidnoj situaciji. Sve je na suprugu sada. Iskreno da Vam kažem, u Banjaluci, kada se razboli zdravstveni radnik,i pozitivan je, a bez simptoma, oni ga šalju u hotele, odvajaju od porodice, a mi smo svi u istom stanu. Umjesto da nas odvoje, da budemo na raspolaganju zdravstvenim radnicima, jer, nisam ja jedina, evo, čitam, šest doktora i nekoliko sestara su zaraženi. Bit će toga još više. Dakle, umjesto da nam se izađe u susret, pa da naše porodice mogu koliko- toliko funkcionisati,oni nas zatvaraju zajedno, tolike dane, i kažu samo, pratite simptome, pa ćemo vidjeti. Nije poenta u ručku, u namirnicama. Nama će to neko donijeti, ali je ovo baš neshvatljivo da se zdravstvenim radnicima ne omogući, ako već nisu mogli sebe, da zaštite makar svoju porodicu. Ne razmišlja se u tom smjeru, a mi smo najviše izloženi. Ako nama nisu izašli u susret, ne znam šta će očekivati ostali ljudi.

Vi ste testirani tek nakon što su se simptomi javili?

- Sreća da sam bila u tom timu, i to bi se čekalo. Inače, sve je kod nas na primarnoj zdravstvenoj zaštiti, ostavljeno je da se borimo sa svim i svačim. Uzimamo brisove i sa leševa na Barama, u prosekturi, da bi se znalo šta će se dalje...

Imate malu djecu?

- Imam curicu šest godina, i sinčića 16 mjeseci. Nisam imala dilema, sama sam se javila, jer kao specijalizantkinja ne pripadam Domu zdravlja. Vodila sam se primjerom svoga tate dr. Hajre Bašića koji je sve vrijeme rata bio na raspolaganju ljudima, a nas četvero male djece je bilo. Otac je bio na terenu, u sanitetu, u Državnoj bolnici. Sada ga rijetki spomenu, ali...Bitno je da se mirno spava, da smo pred sobom čisti.

Tako ja gledam i na ovu priču o bolovanjima. Imate one koji otvaraju bolovanja zbog gluposti, tek tako, ali ima i starijih kolega s nizom hroničnih oboljenja, ima trudnica, koje su porodiljnom, ili su tek rodile, ne treba sve u isti koš. Ja sam sada na bolovanju, i ja sam na tom spisku, a četiri sedmice sam 'ginula' na prvoj liniji.

Odavde, iz izolacije, kako gledate na rasprave o tome da li treba ili ne izlaziti iz kuće?

Naš mentalitet je čudan, ljudi misle, ma, neće to mene, ali ja mislim da je bolje ostati kući. Proći će i ovo. Sve prođe. Ako ljudi neće zbog sebe, onda neka misle na one okolo sebe...Nikad se ne zna. Evo, ja sam se maksimalno čuvala, a, opet...

(Oslobodjenje)