Majčinu sliku sam prvi put vidjela na grobu, otac je bio u zatvoru: Milica je sad dobila kuću, a zbog njene sudbine su svi plakali!

Kemezova je dirnula mnoge kada je posljednji dan u rijalitiju izjavila da nema gdje da ode nakon izlaska iz Bijele kuće i da nema ko da je dočeka.

Naime, ona je sa sestrom Mirelom odrastala u Domu za nezbrinutu djecu, majčinu sliku je prvi put vidjela kada je otišla na groblje, a oca je upoznala nešto kasnije, kada je izašao iz zatvora, ali je i on ubrzo preminuo.

Srbija je plakala dok je slušala tešku priču ove mlade djevojke, koja je poručila da želi da ostane jaka zbog djece iz Doma koja će se jednog dana ugledati na nju.

Čim je ušla u rijaliti Milica je cimerima ispričala priču o svom odrastanju i iskustvo sa hraniteljskom porodicom.

- Od treće godine sam u Domu za nezbrinutu djecu u Beloj Crkvi. Bez ikakvog obrazloženja. Želim da budem jaka zbog sve te djece, prije svega. Sa 4 godine sestra i ja smo otišle kod žene koja je psihički nestabilna i agresivna, koja nas je zlostavljala i psihički i fiziči. Ona je stalno podsticala i usađivala osjećaj mržnje prema biološkim roditeljima. Ona nas je brutalno tukla za neke sitnice i mizerne stvari. Bilo mi je užasno teško, tamo sam provela 11 godina, ona me je omalovažavala na svaki način. Odatle smo otišli tako što je moja sestra smogla snage da pošalje pismo centru za socijalni rad, onda su došli u školu po mene, odatle su me uzeli i smjestili u privremenu hraniteljsku porodicu - rekla je Milica i osvrnula se na roditelje:

- Majčinu sliku sam prvi put vidjela na grobu, nikada je nisam upoznala, otac je bio u zatvoru... Nisam željela da ga vidim a ni čujem... Nakon nekog vremena sam promijenila mišljenje i srela se sa njim. Otac je preminuo prije 3 godine. Iz treće hraniteljske porodice otišla sam bukvalno na ulicu, zatim pozajmila novac za prvu kiriju, počela sam da živim sama, studirala sam i radila. Bilo je dana kada nisam imala ni za hljeb. Ali što sam se više trudila, više sam i napredovala, imala sam fina primanja... Iz Srbije sam riješila da odem kada sam shvatila da ne mogu više da napredujem, napustila sam zemlju sa 100 eura u džepu. Dvije godine sam bila u Švajcarskoj i radila kao hostesa. Sakupila sam novac i otvorila sam svoj salon. Tek kada sam postala svoj čovjek, postala sam emotivnija i ranjivija. Za mene niko nije bio tu, tek kada sam stala na noge, tek tada su počeli da me tapšu po ramenu.

Inače, ona je sada dobila montažnu kuću u koju, kako kaže, treba mnogo uložiti, ali je presrećna zbog podrške koju ima.

.

.

.

.

.

.

Izvor: Kurir