MILIĆ VUKAŠINOVIĆ NEUTJEŠAN POSLIJE SMRTI KĆERKE: Zbog papira ne mogu da uzmem unuke, živim za njih! Oni su već 4 godine u domu!

Nakon što je primio strašnu vijest, čuveni doktor za rokenrol prvo je pomislio da mu se jedinica predozirala heroinom jer je bila teški zavisnik na liječenju, međutim, obdukcioni nalazi utvrdili su da je došlo do gušenja prilikom miješanja jake kafe s pojačanom dozom lijekova. Vukašinović je tek nakon Majine sahrane postao svjestan tragedije, od koje mu je, kako dani odmiču, sve teže i teže. U ispovijesti za Glossy opisuje s kakvim se sve problemima susretao posljednjih dvadeset godina zbog kćerke, ali i šta je i sam preživljavao kada se borio s najtežim porocima.

- Najveći problem svih roditelja koji se suočavaju s djetetom narkomanom jeste taj što kasno otkriju da im je dijete zavisnik, kao što smo Majina mama Vera i ja kasno shvatili da je na heroinu. I to zavisnik koji nije dao da se kaže da je narkoman, pa bi svaki put ako nagovijestimo da je u problemu, dobijala nervne napade, uz stalna obećanja da neće više koristiti iglu.

- Prvi put je pristala da ide da na liječenje u bolnicu Koševo kada je i njen tadašnji dečko, koji je i navukao na iglu, pristao da idu zajedno, ali je on poslije sedam dana pobjegao iz bolnice i sve se nastavilo po starom. Drugi put se liječila zajedno s bivšim mužem, s kojim ima djecu. Nisu bili u bolnici, već su svako jutro išli po metadon. Nakon mjesec dana trebalo je da budu čisti, međutim, njen bivši muž nije izdržao ni 10 dana i vratio se na iglu, a onda i ona, s tim što je nama stalno pričala da se skinula i da nije više na heroinu. To laganje se produžilo maltene do današnjih dana, s kratkim periodima kada je stvarno apstinirala od heroina, ali je onda uzimala neke sintetičke droge od koji joj se psiha potpuno izmijenila i imala je halucigene faze.

- Bila je vrlo vesele prirode i veoma inteligentna, čak je naučila da čita sa tri godine, pa čak i titl na televiziji dok zajedno s nama gleda neki strani film. Ako bih napravio neki bezobrazluk, ona bi pitala „Šta kažeš?“, a ako bih je nešto slagao, tačno bi ponovila bezobrazluk koji sam htio da sakrijem od nje, po čemu sam zaključio da zna da čita, i to „titlove koji brzo promiču“. Do njene treće godine imali smo problem jer nije imala nikakvu potrebu za hranom i odbijala je da jede, mogla je da bude samo na vodi iz flašice, pa smo se Vera i ja dovijali kako da je zabavimo i nahranimo kroz igru, da ne primijeti da je usput i jela, što je kasnije kod nje moralo da pređe u izrazitu razmaženost jer smo morali sve da joj popuštamo samo da bi bila sita. Ta razmaženost joj je, pored njenog čvrstog karaktera, ostala kao karakterna crta i kad je odrasla, što se obično zove svojeglavost.

- Kriv sam zato što sam vjerovao da moje dijete mora da prođe i onu ranu fazu džointa i nekoliko piva, ali da neće sigurno da se hvata težih droga. Kada mi je sva oduševljena pričala o tom svom prvom dečku bubnjaru u koga se zaljubila, normalno da joj nisam branio da se s njim zabavlja, jer sam dečka i znao iz viđenja i čak sam im iznajmio stan da ne moraju da se smucaju kojekuda. To mi je bila najveća greška. Tada je u tom stanu postala narkomanka jer su njih dvoje tu napravili narkomansko leglo.

- Moji unuci su već četiri godine u domu. Htio sam da ih uzmem, ali nisam mogao zbog papira i više stvari. Njihov deda je za njih tu 24 sata, stalno ih obilazim i zbog njih moram da budem na nogama i još dugo da živim.

(Glossy.rs)